Ekološka etika

Danas u vremenu kada čovjek, pomalo, postaje svjestan da prirodu nije u mogućnosti ukrotiti, da može stvoriti umjetni snijeg, ali da nije u mogućnosti spriječiti da snijeg pada, kada čuje da se smanjuje sloj ozona i da to baš i nije dobro za njega, kada vidi da prirodne katastrofe dolaze neovisno našim željama, kada sve veći broj ljudi u «naprednim» zemljama umire od karcinoma, bolesti srca i krvotoka, pojmovi kao što su ekološka etika, bioetika, etika okoliša i još mnogi drugi postaju trend.

Trend je «zdrava hrana», ekološka poljoprivreda, «povratak prirodi», «prirodna kozmetika», «spašavanje» izabranih životinjskih ili biljnih vrsta, «zeleni» koji uništavaju krzna ne pitajući se koliko proizvodnja sintetičkih vlakana zagađuje prirodu i još mnogo sličnih pojmova.

U članku «Ekološka etika – razvoj, mogućnosti, ograničenja» autor daje pregled osnovnih ideja i koncepcija poznatijih ekoloških etičara anglofonog područja gdje se posebno ističu djela H. D. Thoreaua, J. Muira i A. Leopolda.

U akademskim krugovima se ističu stavovi značajnih ekoloških etičara kao što su Baird Callicott, Holmes Rolson, Eric Katz, Andrew Light, Robin Attifield, te daje kratke podatke o drugim piscima bliskima tematici ekološke etike.

1. POJAVA I RAZVOJ EKOLOŠKE ETIKE

U povijesti zapadne filozofije, do nedavno, najveći dio mislioca, bez obzira kojom filozofijom se pretežno bavio, smatrao je da je čovjek jedini važan a sve ostalo je tu radi čovjeka i zanemarivala se činjenica o čovjekovoj pripadnosti i prirodi i ekosferi.

Do pojave Baconovog programa to i nije bilo toliko važno jer se uglavnom radilo o ravnodušnosti, a ne želji za porobljavanjem prirode.

Pojavom Baconovog programa (cilj ljudskog djelovanja i života mora biti uvećanje njegove tehničke moći i vlast nad prirodom), ignoriranje ekološke dimenzije je imalo vrlo teške posljedice, jer su sve glavne filozofske i socijalne doktrine modernog doba, kao što su liberalizam, marksizam, socijalizam, anarhizam i feminizam, polazile od neupitnog prihvaćanja istog. Neke su agresivno isticale kult planetarne tehnike dok su druge, poput liberalizma, prešutno podrazumijevale «osvajanje prirode».

Smatralo se da čovjek, ekspanzijom tehnike, gradi umjetni svijet u kojem više neće biti podvrgnut ekološkim ograničenjima.

S druge strane je postojala i druga struja (predsokratovci, srednjovjekovni alkemičari, renesansni istraživači, romantičari) koja je isticala čovjekovu pripadnost nečem širem od ljudskog društva.

U dvadesetom stoljeću veliko je značenje stekla filozofija Martina Heideggera, no generalno su gledajući, europski mislioci ostali u sklopu Baconovog programa. Glavnim razlogom se smatra život u urbaniziranom i mehaniziranom krajoliku koji slabo pogoduje razvoju ekološke svijesti gdje se teško mogla razviti sustavnija ekološka etika. Nakon 1945, prevlašću marksizma antropocentrička arogancija, tehnolatrija i prezir prema ne-ljudskom svijetu naročito dolazi do izražaja.

U Americi, posebno Sjevernoj, postojale su drugačije okolnosti.

Starosjedilačka plemena su znatno intervenirala u prirodi (posebno vatrom), ali to nije bilo negiranje prirode.

Europski doseljenici su nastojali transformirati prirodu, ali su imali osjećaj o neizmjernoj veličini prirode i sićušnosti čovjeka.

Tek kasnije postoji tendencija da se američki san od početka poveže s Baconovim programom. U devetnaestom stoljeću je još uvijek bilo dovoljno prostora (bez vreve i buke), gdje su se filozofski duhovi mogli povući i razmišljati, što je pridonijelo da se u Sjevernoj Americi prvi put pojave obrisi ideje ekološke etike. Ekološka etika ovdje znači pristup koji analizira i normira odnos između ljudi i ne-ljudskih entiteta, ali s težištem na cjeline.

Na engleskom govornom području se, isključivo, koristi izraz «etika okoliša» koji je vrlo uzak i problematičan jer čovjeka stavlja u središte ekosustava.

Razvojem industrijalizma i sve bržom urbanizacijom, od 1820-ih godina, kod nekih ljudi dolazi do intenziviranja oblikovanja protoekološke svijesti i izgradnje protoekološke etike.

Utjecajem europskog romanticizma, oko 1940. godine, nastaje krug transcedentalista oko američkog pjesnika i filozofa Ralpha W. Emersona ( najznačajniji predstavnik Henry David Thoreau ).

H.D. Thoreau je bio oštri kritičar industrijalizma, materijalizma i ekonomizma. Za njega su sve dobre stvari divlje i slobodne i spas svijeta je u divljini. Thoreau je smatrao da je najbolji život na granici divljeg i civilizacije – pitomi seoski krajolik.

Znatno više od Thoreau-a, Škotlanđanin John Muir je isticao prednost divljine pred korupcijom i ograničenosti materijalističke civilizacije ( što je nailazilo na velik odaziv ) – čovjekov pravi dom je divljina. Budući da je mišljenje po kojem je sve stvoreno radi čovjeka proglašavao iluzijom i arogancijom, često ga se smatra osnivačem prezervacionizma – nastojanja da se divljina očuva radi nje same.

Za razliku od pristupa prirodi koji je bio duhovan, religiozan i moralistički, američki pisac Aldo Leopold je bio jedan od prvih koji je izgradio etiku utemeljenu na ekološkom proučavanju prirodnih procesa i u modernoj teoriji evolucije.

Leopold je smatrao da čovjek pripada zemlji, a ne zemlja čovjeku. Smatra da je najveći uzrok ekoloških poremećaja posjednički mentalitet koji zemlju svodi na robu, a zemlja je, zapravo, organska zajednica koju treba voljeti i poštovati. Smatrao je da sva moderna društva vide spas kroz mašineriju. Leopoldova etika nije bila antropocentrička, jer je čovjek dio zemlje, a ne obrnuto.

Do stvaranja ekološke etike kao ekofilozofske discipline došlo je tek u prvoj polovici 1970.-ih godina u SAD-u i Australiji.

1973. godine filozof Richard Routley se založio za novu ekološku etiku (bliska Leopoldovoj etici) koja bi ograničila eksploataciju ne-ljudskih entiteta. Sličnu koncepciju je zastupao i etičar Holmes Rolston.

Prvu knjigu s područja ekofilozofije je napisao australski filozof John Passmore čiji je stav bio da nova ekološka etika nije potrebna jer su humanistička teorija Zapada i prosvijećeni antropocentrizam dovoljni za idejno konfrontiranje s ekološkom krizom.

Passmore je oštro osuđivao svaki zahtjev za poštovanje prirode i zagovarao mudro upravljanje resursima.

Ekonomist Ernst Fritz Schumacher je imao značajan utjecaj na pojavu i rano oblikovanje ekološke etike. Osporio je dogme ekonomije (gigantomaniju, tehnolatriju i konzumizam), a posebno je kritizirao znanost manipulacije koja gubi svaku vezu sa znanosti razumijevanja.

Najpoznatiji predstavnici animalističke filozofije koja zagovara zaštitu i prava pripadnika ljudima simpatičnih vrsta ( neke domaće životinje, kitovi, medvjedi, lavovi, tigrovi, slonovi, pande,…), koja se početkom 1970.-ih godina naglo širi u anglosaksonskim zemljama su Australac Peter Singer i Amerikanac Tom Regan. I tada, a i u današnje vrijeme postoji tendencija da se animalistička i ekološka problematika poistovjete. Desetak filozofa je 1970-ih godina zagovaralo proširenje normi etike na neka pojedinačna ne-ljudska bića i vrste. Za njih je ekološka kriza predstavljala pitanje opravdanosti i održivosti i humanističke etike.

Od druge polovice 1970.-ih, ekološki etičari smatrali su da postoji potreba za novom ekološkom etikom koja bi prihvaćala tehničko društvo, ali bi se temeljila na ekološkoj znanosti.

Krajem 1970.-ih i početkom 1980.-ih neki ekofilozofi kritiziraju animalistički pokret u korist priznavanja moralnog značaja svim živim bićima.

Paul Taylor zagovara biocentrizam koji se temelji na načelima da su prirodni ekosustavi složena mreža međusobno povezanih dijelova, da je svaki organizam samosvrhovit (za razliku od strojeva) i da su svi organizmi jednako važni.

Prezbiterijanski svećenik Holmes Rolson III je bio među prvima, sredinom 1970.-ih, za izgradnju nove ekološke etike. Rolstonova teorija se bazira na dualizmu prirode i kulture, a čovjek tek po kulturi postaje to što jeste. Po Rolstonu ljudi su jedina bića koja mogu nešto vrednovati, ali nisu izvorišta svih vrijednosti. Smatra da postoje tri osnovna uzroka ekološke krize, a to su demografska eksplozija, pretjerana potrošnja i nejednaka distribucija dobara. Rolston vjeruje da su ljudi blizu postignuća harmoničnog odnosa sa prirodom.

Početkom 1970.-ih, Baird Callicott je prvi počeo predavati ekološku etiku. Bio je poznati zagovaratelj Leopoldove etike zemlje, te se zalaže za očuvanje i proširenje divljine. Isto tako je kritizirao precjenjivanje poremećaja u novijim ekološkim teorijama kaosa.

Callicott smatra da je za opstanak na Zemlji potrebno priznati postojanje tehničke civilizacije, ali i mnogo regionalnih i nacionalnih kultura. Callicottova prednost, kao i Anne Peterson je dobro poznavanje biološke i ekološke literature.

Anne Peterson se u svojoj knjizi iz 2001. godine zalaže za povezivanje ekološke etike i evolucijske teorije. Detaljno kritizira različite koncepcije koje inzistiraju na postojanju nepremostivog jaza između ljudi i ostalih oblika života.

Don Marietta pak zastupa ekološki holizam temeljen na vrijednostima humanističke etike.

Podržava ograničeni antropocentrizam uz istodobno izražavanje poštovanja prema ekologiji.

Nižu se dalje mnogi filozofi koji se bave ekofilozofijom.

Laura Westra se drži načela integriteta, Robin Attfield se slaže pak s L. Whiteom oko postojanja veze između kršćanstva i ekološke krize, ali smatra da tehnika može biti i blagotvorna.

Eric Katz se pak zalaže za moralno uvažavanje i poštovanje evolucijskih procesa prirode.

Andrew Light smatra da su ljudski interesi važni, a da i čovjek u urbanim sredinama može živjeti ekološki odgovorno. Zagovara ekološko građanstvo, za razliku od elitističkog ekološkog identiteta, a posljednjih godina je blizak ekopragmatizmu koji je snažno proširen u SAD-u. Ekopragmatisti se zalažu za koncept prosvijećenog antropocentrizma, koji je uvijek najbliži većini ljudi, i zalažu se za zajednički rad.

Bob Pepperman Taylor je veoma blizak, kritikom, ekopragmatizmu jer smatra da ekofilozofi previše vremena diskutiraju o apstraktnim pitanjima umjesto da rješavaju konkretne probleme.

Biolozi zastupaju ekološku etiku koja je antropocentrička, no ponekad ide prema ekocentričkoj jer ljude smatraju dijelom prirode

Garrett Hardin i Ann i Paul Ehrlich ističu demografsku eksploziju kao glavnog čimbenika ekološke krize.

Barry Commoner pak smatra da do ekoloških problema dolazi zbog novih tehnika kao što su kemijska, nuklearna, automobilska i druge.

Antropolog i naturalista Paul Shepard je još krajem 1960-ih godina izgradio varijantu ekološke etike, gdje je središnja teza da je napuštanje društava sakupljača-lovaca i širenje civilizacije katastrofa, jer su time počeli ratovi, stalno rastuća socijalno i ekološka destrukcija, psihopatologije, klasne i spolne eksploatacije i drugo.

Još mnogo značajnih ekoloških etičara radi i stvara nove teorije i filozofije glede ekološke etike, kao što su Eugene Hargrove, Mark Sagroff, Anthony Weston, Lisa Sideris, Peter Wenz i još mnogi drugi.

2. EKOLOŠKA ETIKA – ZAKLJUČAK

Uzevši u obzir filozofije i teze svih poznatih i priznatih ekoloških etičara koje autor navodi u svojem članku možemo doći do nekoliko zaključaka.

Većina filozofa koja se bavila i/ili se bavi problematikom ekološke etike, nažalost, najčešće teoretizira i diskutira o apstraktnim pitanjima. Poimanje čovjeka u sustavu ide od toga da je čovjek samo dio nečeg velikog do toga da je čovjek centar.

Biolozi koji su se i/ili se bave problematikom ekološke etike, uglavnom, čovjeka smještaju kao dio sustava.

Kao uzrok ekološke krize se uzima tehnički napredak, demografska ekspanzija, pa i civilizacija kao takva.

Još uvijek veliki dio filozofa i biologa koji se bave ekološkom etikom pokušava stvoriti novu teoriju ekološke etike.

Budući da se o ekološkoj etici teoretizira u filozofskim krugovima, prosječnom čovjeku je to nepoznato i odbojno, jer u borbi za golu egzistenciju nema mjesta za razmišljanje o «kojekakvim glupostima». Naivni pokušaji da se djeluje na savjest s pričom «što ćemo ostaviti u nasljeđe svojoj djeci…» nemaju baš nekog pozitivnog utjecaja jer je razmišljanje čovjeka da će tehnički napredak pomoći budućim generacijama.

Analizirajući sve te teze dolazimo do zaključka da rješenje ekološke krize možda postoji u približavanju teorija ekološke etike širokim narodnim masama, u edukaciji istih i osvještavanju i odgovornijem ponašanju svih jedinki ljudske vrste.

A možda ekološka kriza i ne postoji, možda je to samo još jedna stepenica u evoluciji Zemlje.