AdSense

ponedjeljak, 21. srpnja 2008.

Dobre i loše kombinacija povrtnih kultura

BILJKA DOBRA KOMBINACIJA LOŠA KOMBINACIJA
BLITVA grah, kupusnjače,.mrkva, rotkvica, crna rotkva
CELER grah, krastavci, kamilica, kupusnjače (cvjetača), korabica, poriluk, rajčica krumpir, kukuruz, salata glavatica
CIKLA grah, kopar, krastavci, češnjak, kupusnjače, korabica, korijandar, kim, lisnata salata, tikvice, luk krumpir, kukuruz, poriluk, špinat
CRNI KORIJEN korabica, salata glavatica, poriluk, salata lisnata
ČEŠNJAK jagode, maline, voćke, ljiljani, ruže, tulipani, krastavci, mrkva, cikla, rajčice grah, grašak, kupusnjače
ENDIVIJA grah, kupusnjače, poriluk, komorač
GRAH čubar, jagode, krastavci, krumpir, kupusnjače, korabica, salata glavatica, lisnata salata, cikla, celer, rajčica grašak, komorač, češnjak, poriluk, luk
GRAŠAK kopar, komorač, krastavci, kupusnjače, korabica, salata glavatica, kukuruz, mrkva, rotkvica, tikvice grašak, krumpir, češnjak, poriluk
HREN krumpir, voćke
JAGODE grah, češnja, salata glavatica, poriluk, rotkvica, vlasac, špinat, luk kupusnjače
KOMORAČ endivija, grašak, matovilac, krastavci, salata glavatica, salata lisnata, kadulja, radič kopar, grah, kim, rajčica
KORABICA grah, grašak, krumpir, salata glavatica, poriluk, rotkvica, cikla, crni korijen, celer, šparoge, špinat, rajčice
KRASTAVAC grah, kopar, grašak, komorač, kupusnjače, salata glavatica, korijandar, kim, poriluk, kukuruz, cikla, celer, luk rotkvica, rajčica
KRUMPIR bob, kamilica, dragoljub, kupusnjače, korabica, kim, kukuruz, hren, paprena metvica, špinat, kadifice grašak, bundeve, cikla, celer, suncokret, rajčica
KUKURUZ grah, krastavci, krumpir, salata glavatica, bundeva, lubenica, rajčica, tikvice cikla, celer
KUPUSNJAČE pelin, grah, kopar, endivija, grašak, kamilica, krumpir, salata glavatica, korijandar, kim, poriluk, blitva, salata lisnata, cikla, celer, špinar, rajčica jagode, gorušica, češnjak, luk
SALATA LISNATA I SALATA KOVRČAVA kopar, komorač, kupusnjače, rotkvica, crna rotkva, cikla crni korijen, šparoge, rajčice
LUK jagode, čubar, kopar, kamilica, krastavci, salata glavatica, mrkva, cikla, radić, crni korijen grah, grašak, kupusnjače
MRKVA kopar, grašak, češnjak, poriluk, blitva, rotkvica, crna rotkva, ružmarin, kadulja, vlasac, kovrčava salata, crni korijen, rajčice, radić, luk
PORILUK jagode, kamilica, endivija, kupusnjače, korabica, salata glavatica, mrkva, crni korijen, celer, rajčice grah, grašak, cikla
RADIČ komorač, slata glavatica, mrkva, grah, rajčice
RAJČICA grah, dragoljub, češnjak, kupusnjače, korabica, salata glavatica, poriluk, kukuruz, mrkva, peršun, salata lisnata, rotkvice, crna rotkva, cikla, celer, špinat, radič grašak, komorač, krumpir
ROTKVICA I CRNA ROTKVA grah, grašak, dragoljub, kupusnjače, korabica, salata glavatica, grbica, blitva, mrkva, špinat, rajčice krastavci
SALATA GLAVATICA grah, kopar, grašak, jagode, komorač, krastavci, krasuljica, kupusnjače, korabica, grbica, poriluk, kukuruz, mrkva, rotkvica, cikla, crni korijen, šparoge, rajčice, radič, luk peršun, celer
SUNCOKRET krastavci krumpir
ŠPAROGE krastavci, salata glavatica, peršun, salata lisnata, rajčice češnjak, luk
ŠPINAT jagode, krumpir, kupusnjače, korabica, rotkvica, crna rotkva, celer, grah, rajčice
TIKVICE dragoljub, kukuruz, cikla, grah, luk

Uzgoj povrtnih kultura malčiranjem tla

Kad je Zemljin pokrivač oštećen ili čak i uništen, tlo je golo i izloženo raznim vremenskim utjecajima. Kiša ispire hranjiva, razara strukturu, dolazi do erozije i vodom i vjetrom, pod utjecajem sunčevih zraka, nakon kiše, stvara se pokorica, isušuje se neophodna vlaga, vjetar dodatno isušuje tlo, mraz zimi prodire duboko u tlo i onemogućuje život i sl. Priroda kao sustav savršeno funkcionira. U prirodi je tlo pokriveno ili biljkama ili organskim “otpadom”.
Kad čovjek, životinja ili vremenske nepogode unište prirodni pokrivač, iz tla vrlo brzo niču samonikle biljke i zatvaraju ga. Tamo gdje ne dođe do tog procesa nastaju pustinje i, općenito, površine na kojima više nema biljnog života ukoliko ne izvršimo drastične agrotehničke mjere.
Zastiranje tla nije, možemo i sami zaključiti, izum čovjeka, već iskustvo preuzeto od prirode. Kako bismo tlo zaštitili, koristimo razne stelje – od živih pokrivača tla do malča.

Kad govorimo o postupku malčiranja tla, u uzgoju povrtnih kultura, osnovni materijal nam je stelja.
Za zastiranje koristimo dvije vrste stelja:

• hranjive i
• zaštitne.

Hranjiva stelja može biti:
• ljekovito i začinsko bilje, list koprive, gaveza, rajčica (u nasadu rajčice i kupusnjača),
• kora drveta ( bjelogorica za neke vrste cvijeća i bobičasto voće npr. ribizli, maline, kupine…),
• nedozreli kompost,
• razni usitnjeni organski otpaci kao što je npr. svježe pokošena trava, sijeno, korovi (bez sjemena), lišće i drugi otpad biljaka koje ubiremo (korijenje, cime, prazne mahune…),
• alge, naplavljene na obalu ( samo ako nisu iz zagađenih voda),
• zelena gnojidba – usjev gorušice ili mahunarki prvo čini živi biljni sag, a potom se kosi te ostaje kao stelja,
• piljevina, u iznimnim slučajevima, ali samo ako se gnojidbom doda dušik, (neophodan za razgradnju lignina i celuloze koji se nalaze u piljevini), koji se u protivnom crpi iz zaliha tla.
Zaštitna stelja služi sprečavanju gubitka vlage iz tla, sabijanju tla, te sprečavanju nicanja korova.
To može biti:

  • kamenje,
  • kartoni (nisu preporučljivi u nasadu radi ljepila),
  • papiri (bez boja),
  • iverica, te
  • razne vrste propusnih i nepropusnih folija.
  • Ekovrtlari se uglavnom koriste hranjivom steljom jer one djelomično ili potpuno zamjenjuju gnojidbu. Stelja od pokošene i uvenule trave se koristi u tankom sloju ispod većine kultura u vrtu,
  • stelja od začinskih i ljekovitih biljaka blagotvorno djeluje i na usjeve i na tlo,
  • stelju od kopriva, kao vrlo hranjivu, vole kišne gliste, čime direktno utječu na poboljšanje humusa u tlu,
  • stelja od lišća i stabljika gaveza služi za zastiranje usjeva koji imaju povećanu potrebu za kalijem
  • stelja od lišća i mladica rajčice dobra je za same rajčice, ali i za kupusnjače jer njihov miris izbjegava kupusni bjelac
  • stelja od oplijevljenih korova na jače zakorovljenim gredicama pomaže u sprečavanju daljnje zakorovljenosti (naravno, moramo paziti da korijen nema doticaja s tlom kako bi se spriječilo ponovno nicanje)

Materijal za hranjivu stelju poželjno je usitniti i prosušiti, kako bi bili rahli i prozračni, radi sprečavanja anaerobnih procesa unutar same stelje (truljenje).





Praksa je pokazala da uzgoj povrća u vrtovima pod steljom ( slojevi debljine 15 pa do 50 cm) traži više iskustva i strpljenja, da je potreban vremenski period od barem tri godine strpljivog rada kako bi se dobila prava procjena uspješnosti ove metode na konkretne uvjete tla i klime nekog područja.

Osnovni materijal koji se koristi za stelju je sijeno ili slama (na težim tlima), pa su potrebne velike količine tih materijala za vrlo male površine. Za vrt npr. veličine 200 kvadratnih metara potrebno je oko 500kg rasutog sijena kako bi cijela površina bila pokrivena sa slojem sijena debljine od 15 do 50 cm. Osnovnom materijalu se mogu dodavati i borove iglice, lišće listopadnog drveća, organski otpaci povrća, svježe pokošena i provenuta trava.

Zasnivanje vrta pod trajnom steljom
Ako je tlo, na kojem se zasniva vrt pod trajnom steljom, siromašnije hranjivima potrebno ga je prvo
• dobro pognojiti stajskim gnojem i prekopati, ili
• prvo prekopati pa prihraniti kompostom, zatim površinu poravnati i razrahliti te nastrti stelju.
Na gredice sa šparogama i na gredicama na kojima ćemo u proljeće početi uzgajati rajčice i kukuruz stavljamo debeli sloj stelje (20 do 50 cm). Na ostale gredice stavljamo sloj od 10 do 12 cm.
U proljeće, prilikom sjetve stelju razgrnemo, a kada usjevi niknu stelju pomalo dodajemo do 25 cm stelje u konačnici. U našem podneblju poželjno je pripremu obaviti u jesen kako bi tlo do proljeća bilo spremno za sjetvu i sadnju. Ukoliko je tlo kiselo potrebno je narednih nekoliko godina dodavati vapno ili neke druge materijale kojima pH tla privodimo neutralnom. Ako se radi o teškim tlima stelju dodajemo postepeno u tanjim slojevima kako bi se polako aktivirao normalan režim izmjene tvari. Tlo koje nije rahlo rahlimo vilama kopačicama, jednozubim kopačicama ili nekom sličnom alatkom kojom tlo rahlimo ali mu ne miješamo slojeve.
Ako se radi o kulturama koje imamo na velikim površinama i imamo mogućnost strojne obrade a ne želimo orati, možemo pomoću raznih oruđa npr. Terrevator”-a izvoditi plitko miješanje gornjeg sloja tla i i rahljenje dubljeg sloja, a imamo i mogućnost takvom stroju dodati i druge priključke tako da nam se broj prohoda svodi na jedan. Nakon toga posipavamo gnojivo, nanosimo nedozreli kompost, te sve zaštitimo steljom od lišća ili nekog drugog prethodno spominjanog materijala. Na taj način organizmima tla ostavljamo uvjete da još dugo vremena nakon zahlađenja mogu mirno živjeti i raditi ispod pokrivača a samim time zagrijavati tlo. Tlo ispod takve prostirke u proljeće ranije pruža uvjete za početak vegetacijskog ciklusa .




Održavanje vrta pod trajnom steljom
Sjetva se obavlja tako da se budući redovi samo razmaknu, sjeme se stavlja u tlo i lagano se pokriva okolnim rahlim tlom. Poslije zalijevanja prekriva se tankim slojem sijena. Na taj način sijemo kulture krupnijeg sjemena (kukuruz, grašak, bob, tikve, grah,…).
Kulture sitnijeg sjemena ostavljamo nepokrivene u tankoj traci, eventualno ih pokrijemo sa malo komposta, a pokrivamo ih steljom kad biljke niknu i ojačaju i kad se oplijevi korov.
Rane kulture (luk) stavljamo na prošlogodišnju stelju, dok je tlo još smrznuto, i prekrijemo s nekoliko cm sijena. Ranu salatu sijemo na tlo ispod razgrnute stelje i isto pokrijemo s tanjim slojem stelje.
Krumpir sađen na prošlogodišnju stelju je vrlo praktičan jer se veći gomolji mogu razgrtanjem stelje vaditi, a malima se ostavljaju dobri uvjeti za nastavak rasta ponovnim zagrtanjem stelje.
Kupusnjače i rajčice sijemo nekoliko sjemenki direktno u kućice razmaka 30-35cm. Nakon nicanja ostavlja se po jedna biljka po kućici, oplijevi se i polako se počinje dodavati stelja sukladno rastu biljke. Rajčice uzgojene na ovaj način se u početku sporije razvijaju ali kasnije rađaju istodobno i plodnije su od rajčica uzgojenih iz presadnica.
Jagode sadimo u rujnu na razmak između redova od 20 cm, razmak u redu 100 cm. U toku vegetacije svakoj biljci ostavljamo po jedan lijevi i jedan desni izdanak tako da dobivamo razmak u redu od 30cm. Iduće godine, nakon prve berbe čupamo sve biljke-majke a ostavljamo samo one koje su izrasle iz izdanaka, a njihovim izdancima nadoknađujemo one koje nedostaju. Na taj način održavamo trajni nasad jagoda kojem tokom godina rodnost neće znatnije opadati. Gredica s jagodama se nakon prvih mrazova pokriva laganijom steljom, a kada srednje dnevne temperature zraka padnu ispod 5°C oko jagoda stavljamo debelu stelju od 25 cm sijena.
Što se tiče gnojidbe, prilikom sadnje u redove se može dodavati zreli kompost, prema potrebi, a zahtjevnije kulture se mogu prihranjivati (u toku vegetacije) gnojnicama od koprive, gaveza, rusomače, poljske preslice, kamilice, maslačka, paprene metvice, vlasca, izopa, mažurana i drugih biljaka, kojima se mogu dodavati i vratić, paprat, luk i češnjak.
Korovi, ako je stelja dovoljno debela neće nicati, ali ako korov i nikne dovoljno je na njega staviti sloj stelje ili ga jednostavno direktno oplijeviti.
U uzgoju povrtnih kultura pod steljom moguće su pojave sovica pozemljuša, gusjenica i drugih štetočina i bolesti. U praksi se protiv tih štetnika vrši posipanje 2-3 puta u vegetacijskom ciklusu s nekoliko prstohvata soli po glavici (kupusnjače-poslije kiše ili ujutro kad je još rosa na listu) i prskanjem usjeva biljnim čajevima, ekstraktima i pripravcima kao i u klasičnom ekovrtu.
Najobimniji posao u vrtu sa trajnom steljom je stalno nadomještanje stelje koja se kontinuirano razgrađuje te se sloj stanjuje. Idealno vrijeme za taj posao je studeni kada imamo dovoljno materijala, a manje intervencije, ovisno od situacije vršimo tijekom cijele godine.





Prednosti i nedostaci uzgoja povrtnih kultura postupkom malčiranja tla
• Deblji sloj stelje zadržava toplinu i vlagu. U takvoj sredini mikroorganizmi i fauna tla bolje funkcioniraju i sudjeluju u stvaranju humusa. Stelja čuva tlo od naglih promjena temperature i vlage, onemogućuje bujanje korova. Razlaganjem organskih tvari, kojima smo prekrili tlo, organizmi tla biljkama “serviraju” hranjive tvari, tako da u prostoru gdje se dodiruju tlo i organska tvar stelje, odnosno u zoni razgradnje organske tvari, buja život pun mikroorganizama i kišnih glista kojima stelja osigurava toplinu, vlažnost i hranjiva, dok oni svojim djelovanjem korijenju uzgajanih biljaka daju obilne količine lako pristupačnih hranjiva i ugljičnog dioksida za procese fotosinteze. Zbog toga su biljke na zastrtoj gredici zdrave i bujne te slobodne od konkurencije korova koje stelja sprečava u nicanju.
• Dodatna prednost zastiranja tla je ublažavanje razornog djelovanja energije jakih oborina koje na golom tlu ispiru hranjiva, uništavaju strukturu i odnose humus iz površinskog sloja tla.
• Čovjeku zastiranje tla daje mnoge dodatne pogodnosti, manje kopanja (nema zbijanja tla od prolaska površinama jer stelja amortizira udarce), nema okopavanja, mnogo je manje plijevljenja (stelja efikasno sprečava nicanje korova), zalijevanja i gnojidbe (organizmi u tlu svojom aktivnošću održavaju dobru plodnost tla), manja je briga oko zaštite bilja, nema potrebe za gradnjom kompostera, a samo ubiranje plodova je jednostavnije jer su plodovi čišći, jer leže na čistoj stelji ili padaju na meku stelju pa su i bez nagnječenja. Jesensko prekopavanje postaje nepotrebno i nekorisno. Organizmi tla su cijelu godinu fino strukturirali svoje stanište i ako dvadesetak centimetara tla okrenemo i organizme koji žive na površini ukopamo na 20 cm, a organizme koji žive u tlu izbacimo na površinu, dio organizama će uginuti a dio će trebati poprilično vremena da se vrate u dio tla gdje mogu najbolje funkcionirati i živjeti. Tim postupkom umrtvljujemo tlo, a samim time usporavamo i čak prekidamo proces stvaranja humusa. Činjenica da hladnoća razrahljuje grude zemlje nije razlog za prekopavanje zemljišta, jer se ta zemlja koju mraz razrahli, čim padne prva kiša, opet zbija.
Usjevi pod steljom su sigurniji od mrazova i suše spram biljaka uzgajanih na goloj gredici.
Protiv kasnih mrazova u svibnju rukohvat sijena povrh biljka uspješno štiti od mraza.
Protiv jesenskih mrazova i hladnoće, preostale usjeve možemo prekriti debelom steljom od sijena i lišća i prema potrebi vaditi tijekom zime, uvijek svježe i kvalitetno (mrkva, repa, pastrnjak, kelj, kupus, kelj pupčar). Salata, špinat i rajčica prekriti sijenom mogu pretrpjeti nekoliko mrazova. U uvjetima ekstremnih suša uzgoj pod steljom dolazi do punog izražaja, jer dobro natopljena stelja će duže čuvati vlagu nego gole gredice pod usjevom. U uvjetima suše usjeve je potrebno jače prorijediti, zemlju oko biljaka dobro natopiti, zastirati usjev i s vremena na vrijeme vlažiti stelju.
• U godinama s prekomjernim oborinama stelja će ublažiti negativan utjecaj na strukturu tla, a rahlo tlo će lakše upiti i ocjediti višak vlage. U takvim godinama je važno da stelja bude tanja i prosušenija.
• Naravno, u svemu pa i u opisanom postoje izuzeci. Teška tla u proljeće treba osloboditi stelje kako bi se tlo prije ugrijalo i oslobodilo suvišne vlage, a za kišnog vremena treba paziti da sloj stelje bude dovoljno tanak i prozračan kako bi se spriječili nepoželjni procesi truljenja.
Kako bismo uopće mogli oformiti tlo sa steljom moramo ga pripremiti. Ako je tlo koje želimo koristiti pod livadom ili je jako zakorovljeno, moramo ga prekopati kako bismo uklonili što više bilja, a tek onda nastupaju ranije opisani radovi. Problem može nastati i kod najezde puževa (ali moramo uzeti u obzir, da ti isti puževi razgrađuju mrtvu organsku tvar te su “sanitarna služba” našeg bio-vrta, a nikada ne smijemo zaboraviti da razne “štetočine” u našem vrtu rade prirodnu selekciju i izdvajaju najslabije i najneotpornije biljke za svoju hranu i time nam ostavljaju one najjače i najzdravije za naše potrebe), a i miševi bi se zimi mogli skloniti u deblji sloj stelje (oko voćaka pokrov ostavljamo nekoliko centimetara udaljen od debla).
U praksi se pokazalo da ovakav način uzgoja bilja iziskuje manje teškog fizičkog rada i teži jednom zaokruženom modernom bio-sustavu.
Literatura:
1. Mr.sc.Darko Znaor, «Ekološka poljoprivreda», Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996.
2. Marie-Luise Kreuter, «Bio vrt», Andromeda
3. Ben Easey, «Practical Organic Gardening»
4. Ruth Stout, «Vrt bez motike», Prirodoslovno društvo Ljekovita biljka, Zagreb, 1995.
5. Mr.sc. Darko Grgić,»Agroglas», broj78,79,80, osijek 2004.

Ekološka etika

Danas u vremenu kada čovjek, pomalo, postaje svjestan da prirodu nije u mogućnosti ukrotiti, da može stvoriti umjetni snijeg, ali da nije u mogućnosti spriječiti da snijeg pada, kada čuje da se smanjuje sloj ozona i da to baš i nije dobro za njega, kada vidi da prirodne katastrofe dolaze neovisno našim željama, kada sve veći broj ljudi u «naprednim» zemljama umire od karcinoma, bolesti srca i krvotoka, pojmovi kao što su ekološka etika, bioetika, etika okoliša i još mnogi drugi postaju trend.

Trend je «zdrava hrana», ekološka poljoprivreda, «povratak prirodi», «prirodna kozmetika», «spašavanje» izabranih životinjskih ili biljnih vrsta, «zeleni» koji uništavaju krzna ne pitajući se koliko proizvodnja sintetičkih vlakana zagađuje prirodu i još mnogo sličnih pojmova.

U članku «Ekološka etika – razvoj, mogućnosti, ograničenja» autor daje pregled osnovnih ideja i koncepcija poznatijih ekoloških etičara anglofonog područja gdje se posebno ističu djela H. D. Thoreaua, J. Muira i A. Leopolda.

U akademskim krugovima se ističu stavovi značajnih ekoloških etičara kao što su Baird Callicott, Holmes Rolson, Eric Katz, Andrew Light, Robin Attifield, te daje kratke podatke o drugim piscima bliskima tematici ekološke etike.

  1. POJAVA I RAZVOJ EKOLOŠKE ETIKE

U povijesti zapadne filozofije, do nedavno, najveći dio mislioca, bez obzira kojom filozofijom se pretežno bavio, smatrao je da je čovjek jedini važan a sve ostalo je tu radi čovjeka i zanemarivala se činjenica o čovjekovoj pripadnosti i prirodi i ekosferi.

Do pojave Baconovog programa to i nije bilo toliko važno jer se uglavnom radilo o ravnodušnosti, a ne želji za porobljavanjem prirode.

Pojavom Baconovog programa (cilj ljudskog djelovanja i života mora biti uvećanje njegove tehničke moći i vlast nad prirodom), ignoriranje ekološke dimenzije je imalo vrlo teške posljedice, jer su sve glavne filozofske i socijalne doktrine modernog doba, kao što su liberalizam, marksizam, socijalizam, anarhizam i feminizam, polazile od neupitnog prihvaćanja istog. Neke su agresivno isticale kult planetarne tehnike dok su druge, poput liberalizma, prešutno podrazumijevale «osvajanje prirode».

Smatralo se da čovjek, ekspanzijom tehnike, gradi umjetni svijet u kojem više neće biti podvrgnut ekološkim ograničenjima.

S druge strane je postojala i druga struja (predsokratovci, srednjovjekovni alkemičari, renesansni istraživači, romantičari) koja je isticala čovjekovu pripadnost nečem širem od ljudskog društva.

U dvadesetom stoljeću veliko je značenje stekla filozofija Martina Heideggera, no generalno su gledajući, europski mislioci ostali u sklopu Baconovog programa. Glavnim razlogom se smatra život u urbaniziranom i mehaniziranom krajoliku koji slabo pogoduje razvoju ekološke svijesti gdje se teško mogla razviti sustavnija ekološka etika. Nakon 1945, prevlašću marksizma antropocentrička arogancija, tehnolatrija i prezir prema ne-ljudskom svijetu naročito dolazi do izražaja.

U Americi, posebno Sjevernoj, postojale su drugačije okolnosti.

Starosjedilačka plemena su znatno intervenirala u prirodi (posebno vatrom), ali to nije bilo negiranje prirode.

Europski doseljenici su nastojali transformirati prirodu, ali su imali osjećaj o neizmjernoj veličini prirode i sićušnosti čovjeka.

Tek kasnije postoji tendencija da se američki san od početka poveže s Baconovim programom. U devetnaestom stoljeću je još uvijek bilo dovoljno prostora (bez vreve i buke), gdje su se filozofski duhovi mogli povući i razmišljati, što je pridonijelo da se u Sjevernoj Americi prvi put pojave obrisi ideje ekološke etike. Ekološka etika ovdje znači pristup koji analizira i normira odnos između ljudi i ne-ljudskih entiteta, ali s težištem na cjeline.

Na engleskom govornom području se, isključivo, koristi izraz «etika okoliša» koji je vrlo uzak i problematičan jer čovjeka stavlja u središte ekosustava.

Razvojem industrijalizma i sve bržom urbanizacijom, od 1820-ih godina, kod nekih ljudi dolazi do intenziviranja oblikovanja protoekološke svijesti i izgradnje protoekološke etike.

Utjecajem europskog romanticizma, oko 1940. godine, nastaje krug transcedentalista oko američkog pjesnika i filozofa Ralpha W. Emersona ( najznačajniji predstavnik Henry David Thoreau ).

H.D. Thoreau je bio oštri kritičar industrijalizma, materijalizma i ekonomizma. Za njega su sve dobre stvari divlje i slobodne i spas svijeta je u divljini. Thoreau je smatrao da je najbolji život na granici divljeg i civilizacije – pitomi seoski krajolik.

Znatno više od Thoreau-a, Škotlanđanin John Muir je isticao prednost divljine pred korupcijom i ograničenosti materijalističke civilizacije ( što je nailazilo na velik odaziv ) – čovjekov pravi dom je divljina. Budući da je mišljenje po kojem je sve stvoreno radi čovjeka proglašavao iluzijom i arogancijom, često ga se smatra osnivačem prezervacionizma – nastojanja da se divljina očuva radi nje same.

Za razliku od pristupa prirodi koji je bio duhovan, religiozan i moralistički, američki pisac Aldo Leopold je bio jedan od prvih koji je izgradio etiku utemeljenu na ekološkom proučavanju prirodnih procesa i u modernoj teoriji evolucije.

Leopold je smatrao da čovjek pripada zemlji, a ne zemlja čovjeku. Smatra da je najveći uzrok ekoloških poremećaja posjednički mentalitet koji zemlju svodi na robu, a zemlja je, zapravo, organska zajednica koju treba voljeti i poštovati. Smatrao je da sva moderna društva vide spas kroz mašineriju. Leopoldova etika nije bila antropocentrička, jer je čovjek dio zemlje, a ne obrnuto.

Do stvaranja ekološke etike kao ekofilozofske discipline došlo je tek u prvoj polovici 1970.-ih godina u SAD-u i Australiji.

1973. godine filozof Richard Routley se založio za novu ekološku etiku (bliska Leopoldovoj etici) koja bi ograničila eksploataciju ne-ljudskih entiteta. Sličnu koncepciju je zastupao i etičar Holmes Rolston.

Prvu knjigu s područja ekofilozofije je napisao australski filozof John Passmore čiji je stav bio da nova ekološka etika nije potrebna jer su humanistička teorija Zapada i prosvijećeni antropocentrizam dovoljni za idejno konfrontiranje s ekološkom krizom.

Passmore je oštro osuđivao svaki zahtjev za poštovanje prirode i zagovarao mudro upravljanje resursima.

Ekonomist Ernst Fritz Schumacher je imao značajan utjecaj na pojavu i rano oblikovanje ekološke etike. Osporio je dogme ekonomije (gigantomaniju, tehnolatriju i konzumizam), a posebno je kritizirao znanost manipulacije koja gubi svaku vezu sa znanosti razumijevanja.

Najpoznatiji predstavnici animalističke filozofije koja zagovara zaštitu i prava pripadnika ljudima simpatičnih vrsta ( neke domaće životinje, kitovi, medvjedi, lavovi, tigrovi, slonovi, pande,…), koja se početkom 1970.-ih godina naglo širi u anglosaksonskim zemljama su Australac Peter Singer i Amerikanac Tom Regan. I tada, a i u današnje vrijeme postoji tendencija da se animalistička i ekološka problematika poistovjete. Desetak filozofa je 1970-ih godina zagovaralo proširenje normi etike na neka pojedinačna ne-ljudska bića i vrste. Za njih je ekološka kriza predstavljala pitanje opravdanosti i održivosti i humanističke etike.

Od druge polovice 1970.-ih, ekološki etičari smatrali su da postoji potreba za novom ekološkom etikom koja bi prihvaćala tehničko društvo, ali bi se temeljila na ekološkoj znanosti.

Krajem 1970.-ih i početkom 1980.-ih neki ekofilozofi kritiziraju animalistički pokret u korist priznavanja moralnog značaja svim živim bićima.

Paul Taylor zagovara biocentrizam koji se temelji na načelima da su prirodni ekosustavi složena mreža međusobno povezanih dijelova, da je svaki organizam samosvrhovit (za razliku od strojeva) i da su svi organizmi jednako važni.

Prezbiterijanski svećenik Holmes Rolson III je bio među prvima, sredinom 1970.-ih, za izgradnju nove ekološke etike. Rolstonova teorija se bazira na dualizmu prirode i kulture, a čovjek tek po kulturi postaje to što jeste. Po Rolstonu ljudi su jedina bića koja mogu nešto vrednovati, ali nisu izvorišta svih vrijednosti. Smatra da postoje tri osnovna uzroka ekološke krize, a to su demografska eksplozija, pretjerana potrošnja i nejednaka distribucija dobara. Rolston vjeruje da su ljudi blizu postignuća harmoničnog odnosa sa prirodom.

Početkom 1970.-ih, Baird Callicott je prvi počeo predavati ekološku etiku. Bio je poznati zagovaratelj Leopoldove etike zemlje, te se zalaže za očuvanje i proširenje divljine. Isto tako je kritizirao precjenjivanje poremećaja u novijim ekološkim teorijama kaosa.

Callicott smatra da je za opstanak na Zemlji potrebno priznati postojanje tehničke civilizacije, ali i mnogo regionalnih i nacionalnih kultura. Callicottova prednost, kao i Anne Peterson je dobro poznavanje biološke i ekološke literature.

Anne Peterson se u svojoj knjizi iz 2001. godine zalaže za povezivanje ekološke etike i evolucijske teorije. Detaljno kritizira različite koncepcije koje inzistiraju na postojanju nepremostivog jaza između ljudi i ostalih oblika života.

Don Marietta pak zastupa ekološki holizam temeljen na vrijednostima humanističke etike.

Podržava ograničeni antropocentrizam uz istodobno izražavanje poštovanja prema ekologiji.

Nižu se dalje mnogi filozofi koji se bave ekofilozofijom.

Laura Westra se drži načela integriteta, Robin Attfield se slaže pak s L. Whiteom oko postojanja veze između kršćanstva i ekološke krize, ali smatra da tehnika može biti i blagotvorna.

Eric Katz se pak zalaže za moralno uvažavanje i poštovanje evolucijskih procesa prirode.

Andrew Light smatra da su ljudski interesi važni, a da i čovjek u urbanim sredinama može živjeti ekološki odgovorno. Zagovara ekološko građanstvo, za razliku od elitističkog ekološkog identiteta, a posljednjih godina je blizak ekopragmatizmu koji je snažno proširen u SAD-u. Ekopragmatisti se zalažu za koncept prosvijećenog antropocentrizma, koji je uvijek najbliži većini ljudi, i zalažu se za zajednički rad.

Bob Pepperman Taylor je veoma blizak, kritikom, ekopragmatizmu jer smatra da ekofilozofi previše vremena diskutiraju o apstraktnim pitanjima umjesto da rješavaju konkretne probleme.

Biolozi zastupaju ekološku etiku koja je antropocentrička, no ponekad ide prema ekocentričkoj jer ljude smatraju dijelom prirode

Garrett Hardin i Ann i Paul Ehrlich ističu demografsku eksploziju kao glavnog čimbenika ekološke krize.

Barry Commoner pak smatra da do ekoloških problema dolazi zbog novih tehnika kao što su kemijska, nuklearna, automobilska i druge.

Antropolog i naturalista Paul Shepard je još krajem 1960-ih godina izgradio varijantu ekološke etike, gdje je središnja teza da je napuštanje društava sakupljača-lovaca i širenje civilizacije katastrofa, jer su time počeli ratovi, stalno rastuća socijalno i ekološka destrukcija, psihopatologije, klasne i spolne eksploatacije i drugo.

Još mnogo značajnih ekoloških etičara radi i stvara nove teorije i filozofije glede ekološke etike, kao što su Eugene Hargrove, Mark Sagroff, Anthony Weston, Lisa Sideris, Peter Wenz i još mnogi drugi.



  1. EKOLOŠKA ETIKA – ZAKLJUČAK

Uzevši u obzir filozofije i teze svih poznatih i priznatih ekoloških etičara koje autor navodi u svojem članku možemo doći do nekoliko zaključaka.

Većina filozofa koja se bavila i/ili se bavi problematikom ekološke etike, nažalost, najčešće teoretizira i diskutira o apstraktnim pitanjima. Poimanje čovjeka u sustavu ide od toga da je čovjek samo dio nečeg velikog do toga da je čovjek centar.

Biolozi koji su se i/ili se bave problematikom ekološke etike, uglavnom, čovjeka smještaju kao dio sustava.

Kao uzrok ekološke krize se uzima tehnički napredak, demografska ekspanzija, pa i civilizacija kao takva.

Još uvijek veliki dio filozofa i biologa koji se bave ekološkom etikom pokušava stvoriti novu teoriju ekološke etike.

Budući da se o ekološkoj etici teoretizira u filozofskim krugovima, prosječnom čovjeku je to nepoznato i odbojno, jer u borbi za golu egzistenciju nema mjesta za razmišljanje o «kojekakvim glupostima». Naivni pokušaji da se djeluje na savjest s pričom «što ćemo ostaviti u nasljeđe svojoj djeci…» nemaju baš nekog pozitivnog utjecaja jer je razmišljanje čovjeka da će tehnički napredak pomoći budućim generacijama.

Analizirajući sve te teze dolazimo do zaključka da rješenje ekološke krize možda postoji u približavanju teorija ekološke etike širokim narodnim masama, u edukaciji istih i osvještavanju i odgovornijem ponašanju svih jedinki ljudske vrste.

A možda ekološka kriza i ne postoji, možda je to samo još jedna stepenica u evoluciji Zemlje.